- REKLAMA -
10.7 C
Užice
Početna Slobodno vreme Tugovanje kao nastavak veze sa onima koji više nisu sa nama

Tugovanje kao nastavak veze sa onima koji više nisu sa nama

- REKLAMA -

Autor: Marijana Djenić Asii, magistar kliničke psihologije i  REBT psihoterapeut.

Izvor: logoscentar.rs

Svako od nas se, bar jednom u životu, susreo sa gubitkom. Neko se suočava sa gubitkom zbog prekida veze, neko zbog uginulog kućnog ljubimca a neko zbog neostvarenog sna koga je dugo sanjao. Gubitak je i prekid prijateljstva, preseljenje u drugi grad ili promena posla. Svaki od ovih gubitaka je težak na svoj način, međutim, smrt drage osobe je jedan od najvećih izazova sa kojim se svako od nas u određenom trenutku mora suočiti.

Kada se suočimo sa gubitkom javlja se tuga kao normalna i zdrava ljudska reakcija. Tugovanje ima funkciju da nam pomogne da se suočimo sa gubitkom, da se prilagodimo novoj situaciji i da prihvatimo činjenicu da će naš život od sada pa nadalje biti drugačiji. Ne postoje ispravne i pogrešne reakcije na smrt. Svako tuguje na svoj način i u svoje vreme. Nekima je najteže na početku a nekima tek mnogo kasnije.

U psihologiji postoje brojne teorije i modeli koji pokušavaju da objasne na koji način osobe prolaze kroz proces tugovanja. Po tradicionalnim teorijama tuga se posmatra kao zdrav, univerzalni proces koji ima za cilj da se oprostimo i završimo odnos sa osobom koja je preminula. Jednom kada uspemo da joj kažemo „zbogom“, naš odnos se završava, a mi smo spremni da krenemo ispočetka sa našim životom.

Međutim, u praksi nije tako. Iskustva svedoče da ljudi ne žele da se odreknu sećanja na osobe koje su umrle tako da prva istraživanja u tom pravcu kreću ’90 godina prošlog veka (Hogan & De Santis, 1992; Silverman, Nickman & Worden,1992). Studije koje su u početku bile posvećene ožalošćenoj deci, a koje su se kasnije proširile i na druge starosne grupe, samo su potvrdile postojanje potrebe da se veza sa pokojnikom nastavi i u vremenu održava. Prema Teoriji neprekinutih veza, tugovanje je proces u kome se ne opraštamo od  umrle osobe niti završavamo odnos sa njom, već naprotiv, to je kreativni proces u kom upravo nastavljamo da održavamo taj odnos, da ga negujemo i poštujemo, noseći sa sobom sve ono što nas čvrsto vezuje za osobu koja više nije sa nama.

U ovom bolnom i nimalo jednostavnom procesu mi zapravo pokušavamo da se ponovo pronađemo sa umrlom osobom u jednoj vezi koja će zauvek trajati. Prelazak na ideju nastavljanja veze sa umrlim, promenio je ne samo pogled na tugu, već i vremenski okvir koji se smatrao  normalnim tugovanjem. Nekada se smatralo da posle 12 meseci osoba treba da se vrati u normalne tokove života,  sada je taj proces prepoznat kao daleko složeniji, nekada i celoživotni.

Uobičajeno tugovanje se može manifestovati kroz telesne simptome kao što su: stezanje u grudima, nedostatak vazduha, glavobolja, suvoća u ustima, opšta slabost i umor. Može se manifestovati i kroz nevericu i negiranje da se smrt dogodila, kroz osećaj da nije učinjeno dovoljno da se pokojnik spase i kroz bes prema medicinskom osoblju, ako je bio na lečenju. Manifestuje se i kroz samooptuživanje što nismo mogli više da uradimo da sprečimo smrt, kroz traženje pravde ili krivca, kroz plakanje, gubitak apetita, nesanicu i kroz teškoću da se organizujemo i živimo uobičajenu svakodnevnicu. Ponekad imamo osećaj da je umrla osoba tu, pored nas, zaokupljeni smo njenim likom, osećamo nemir, strah i iscrpljenost.

Foto izvor: Zoran Kokanovic/unsplash.com

Sve ove reakcije su normalne i prirodne za proces tugovanja. Kada dobijemo dovoljno podrške od okoline i u isto vreme dozvolimo sebi da osećamo tugu i počnemo da prihvatamo bol, ove reakcije će početi da se vremenom smanjuju i polako će nestati.

Dakle, cilj procesa tugovanja je stvaranje odnosa sa predstavom koju gajimo prema pokojniku. Osoba koja prolazi kroz proces tugovanja ne poriče niti izbegava misli o smrti, ali ove misli nisu stalno prisutne, već su organizovane u jedan sistem tuge i bola sa kojim može da živi funkcionalno. Na primer: “Znam da će u mom životu zauvek ostati velika praznina u kojoj je ona bila,  ali ću je se zauvek sa ljubavlju sećati“; ” Mama će mi uvek nedostajati, ali imam prelepe uspomene u mom srcu koje ću preneti na svoju decu, tako da će je moja deca pamtiti kao veliku baku”.

Međutim, izbegavanje tugovanja i potiskivanje bola može voditi u komplikovano tugovanje ili očajavanje. Očajavanje je nezdrava emocija koja je opisana kao pojačavanje tuge koja ne dovodi do prihvatanja gubitka i neprijatne realnosti što stvara unutrašnji konflikt koji vodi ka anksioznim stanjima i depresivnom raspoloženju.

Očajavanje se može manifestovati kroz sledeće simptome: napadi straha, preuzimanje simptoma bolesti od koje je osoba umrla, apatija, destruktivno ponašanje prema sebi, depresija, misli i želja za smrću kako bismo bili zajedno sa umrlom osobom. Često ove osobe nisu u stanju da posete grob umrle osobe jer ne mogu da prihvate realnost. Nisu u mogućnosti da stvore trajni odnos sa pokojnikom jer veoma često osciliraju između dva ekstrema: ili izbegavaju da se sećaju i razmišljaju o umrloj osobi ili su preplavljene mislima i sećanjima.

Dok osoba koja se na zdrav način suočava sa tugom i pati zbog gubitka razmišlja racionalno: „Kad god pomislim na njega to je tužno i bolno, mnogo mi nedostaje“, osoba koja očajava potiskuje svoju zdravu tugu uverenjem:  „Previše je bolno da mislim na njega, zato izbegavam da se sećam“. Moram se sabrati”; “Moram se vratiti rutini i ne smem plakati”.

Dok osoba koja zdravo tuguje razmišlja o svom životu: „ Moj život se zauvek promenio i mnogo mi je teško bez nje/njega“, osoba koja očajava razmišlja: „Život bez njega/nje ne vredi ništa! Ne mogu da mislim o tome jer je to nepodnošljivo“.

Navedene nezdrave emocije, iracionalna uverenja i disfunkcionalna ponašanja onesposobljavaju  osobu za svakodnevno funkcionisanje. U ovim slučajevima nije dovoljna podrška okoline već stručna pomoć.
​​​​​​​
Cilj  procesa tugovanja je da nas nauči da živimo sa gubitkom. Vreme leči neke rane ali vreme ne leči sve rane. Gubitak bliske osobe će nas pratiti ceo život a njeno mesto u našem životu će zauvek ostati prazno. Ali važno je da znamo da čak i sa tim praznim mestom imamo pravo da idemo dalje, jer to dugujemo nama i našem životu.

Marijana Đenić Assi, magistar kliničke psihologije i REBT psihoterapeut.

Andrije Jevremovića 450 Zlatibor

Informacije i zakazivanje na 063 37 33 97

Posetite sajt: logoscentar.rs

- Advertisement -
Marijana Djenic Assihttps://logoscentar.rs
Ja sam Marijana Đenić Assi. Završila sam trogodišnje studije iz psihologije u Beogradu a magistrirala sam Kliničku psihologiju na Univerzitetu u Padovi, na Fakultetu za opštu psihologiju, koji je osnovan davne 1882 godine. Imala sam sreću da učim od profesora svetskog glasa iz oblasti kliničke psihologije i da u jednoj drugačijoj realnosti stičem znanja.​​​​​​​ Dragocena iskustva sam stekla radeći u Opštoj bolnici u malom gradiću Monfalcone, na Odeljenju za poremećaje ishrane. Pripadala sam multidisciplinarnom timu koji se bavio dijagnostikom, procenom i lečenjem osoba koje pate od anoreksije, bulimije i patološke proždrljivosti. Pošto su u Italiji zatvorene sve psihijatrijske bolnice krajem ’80 godina prošlog veka, psihijatrijski bolesnici se leče u takozvanim psihijatrijskim zajednicama. U jednoj takvoj zajednici sam stekla vredno iskustvo radeći sa osobama sa psihotičnim poremećajima. ​​​​​​​ Školu za psihoterapiju, u trajanju od četiri godine, završila sam u Beogradu. Pravac koji sam odabrala zove se racionalno-emotivna i kognitivno-bihejvioralna terapija (REBT). Školovala sam se u Pridruženom REBT centru instituta Albert Ellis iz New Yorka, a sertifikat za psihoterapiju izdao mi je Savez društava psihoterapeuta Srbije. ​​​​​​​ Upisana sam u komoru psihologa Italije. Član sam Saveza društava psihoterapeuta Srbije i član Udruženja za kognitivno bihejvioralne terapije Srbije. Osećam obavezu ali i ogromno zadovoljstvo da sva svoja stečena znanja stavim na raspolaganje onima koji prolaze kroz teškoće, onima koji se bore sa strahovima, sa stidom, sa preosetljivošću; onima koji sumnjaju u sebe i svoju budućnost boreći se sa niskim samopouzdanjem; onima koji prave iste greške, onima koji donose pogrešne odluke; ali i svima onima koji žele da se razvijaju, da rastu, da efikasnije komuniciraju. I svima onima koji tragaju za svojom celovitošću i suštinom. Ako želite da zakažete seansu, možete mi pisati na ​​​​​​​marijanadjenic@gmail.com, pozvati na 063 373 397
- REKLAMA -
Užice
few clouds
10.7 ° C
10.7 °
10.7 °
74 %
2kmh
19 %
Pet
21 °
Sub
23 °
Ned
22 °
Pon
23 °
Uto
15 °

Poslednje vesti

- REKLAMA -

Dijalog

Poslednje vesti

- REKLAMA -

Postavite komentar

Unesite Vaš komentar!
molimo Vas unesite Vaše ime